Iva Culek – oproštaj od nogometnih travnjaka

Iva Culek – oproštaj od nogometnih travnjaka

Na kraju sezone 2021./2022. s nogometnim travnjacima oprašta se naša prvotimka, Iva Culek, koja je u ŽNK Osijek provela čitavu svoju igračku karijeru!

Razgovarali smo s njom uoči „oproštajke“. U nastavku pročitajte kako se od osmogodišnjakinje u malom seoskom muškom nogometnom klubu postaje vrhunska sportašica.

Iva je rođena 1993. u Osijeku, a djetinjstvo je provela u rodnom selu Sveti Đurađ. U ŽNK Osijek došla je 2007. godine kao igračica mlađih kategorija i u bijelo-plavom dresu ostala punih 15 godina.  

„Nogomet je moja prva ljubav koja se rodila na početku osnovne škole. Cure su na tjelesnom igrale uvijek odbojku, a ja sam bježala dečkima koji su igrali nogomet. Kada su vidjeli da imam talenta molili su učitelja da igram s njima. Nije lako pristao na to, bojao se da bi se mogla ozlijediti, ali nakon jednog tjedna treniranja, nitko takvo što više nije ni spominjao.  U mome selu  bio je i aktivan muški nogometni klub pa sam s osam godina zaigrala i tu nogomet s dečkima obzirom da su u mlađim kategorijama do 15 godina mogle nastupati i djevojčice. Za moj nogometni put presudno je bilo ipak igranje za školsku žensku nogometnu ekipu na natjecanju u Donjem Miholjcu na kojem je nastupila i ekipa ŽNK Osijek. Nakon što smo pobijedili Osječanke u finalu mome tati je prišao trener, Branko Perković te je predložio da se pridružim djevojkama u ŽNK Osijek.  S obzirom na to da je bilo vrijeme da odaberem gdje ću nastaviti školovanje izbor je pao na Osijek gdje sam i preselila te sam uz redovne treninge u klubu krenula u srednju školu. I tako sam se s 15 godina odvojila od roditelja. Uprava Kluba mi je omogućila smještaj u učeničkom domu kroz cijelo školovanje na čemu sam im neizmjerno zahvalna. Najprije sam kratko igrala u mlađim kategorijama, pa sam potom prešla u seniorke i među njima ostala punih 15 godina“, priča Culek o svojim počecima.

ŽNK Osijek je s Ivom u „A“ ekipi osvojio brojne pokale 1. HNLŽ i Hrvatskog nogometnog Kupa za žene, a ova standardna prvotimka u nogama ima i brojne europske utakmice u kojima je nastupila u bijelo-plavom dresu, kao i reprezentativne u kojima je branila nacionalne boje.

„Najdraža  mi je bila Liga prvaka. Prvi puta sam nastupila na utakmici toga kalibra sa samo 17 godina. Moram reći da trema pred utakmicu u početku postoji, posebno kada je riječ o velikim susretima kao što su završnica Prvenstva ili finale Kupa. Nakon pet, šest godina to te pusti, navikneš se. Ali kada sa svojom ekipom izađeš na neki europski stadion, pred više tisuća ljudi, noge postanu teške. Tu se trema vrati. Srce kuca sto na sat, a moraš biti smiren. No, kada sudac da znak za početak, trema se pretvori u polet. Vidiš samo svoje cure, teren i kreneš. Sa 16 godina dobila sam poziv igrati za U17 reprezentaciju što me ispunilo ponosom. Bila je to godina kada sam uz bok suigračica iz ŽNK Osijek, Izabele Lojne i Mateje Andrlić, igrala u kvalifikacijama za EP! Nositi reprezentativni dres je neopisiv osjećaj. Bila sam u hrvatskoj nogometnoj reprezentaciju, u svim uzrastima, od U17 do A reprezentacije, skroz dok nisam stupila u radni odnos, a onda sam, na žalost, od toga morala odustati. Teško je bilo dobiti slobodno vrijeme za putovanja i utakmice uvijek kada treba. No, drago mi je da sam u tome trenutku ipak mogla ostati aktivna u svome Klubu“, prisjeća se Iva, te dodaje kako je dugo vremena odgađala oproštaj od nogometa, no kako je na kraju ove sezone, osjetila da je za to došao pravi trenutak.

„Završavam svoju nogometnu karijeru jer je došlo vrijeme da se okrenem nekim novim stvarima, novom životu. Nemam više prostora posvetiti se nogometu 100 posto, a nikada nisam bila osoba koja nešto radi na pola. Trenutno radim kao njegovateljica, a u planu mi je i nastaviti školovanje za fizioterapeuta u Vukovaru. Iduće godine se i udajem, s budućim suprugom sam kupila kuću koju trebamo srediti. Vrijeme je za promjenu. Bliži mi se ta famozna 30. godina, želim obitelj, smiriti se, opustiti i uživati u životu laganim tempom. Nemam više želju za toliko odricanja. Posljednjih sedam godina od kako sam uz nogomet u stalnom radnom odnosu bilo je jako zahtjevno sve stići. Bilo je situacija da me nakon 12-satne noćne smjene na poslu kupi autobus kojim odmah krećem na gostujuću utakmicu, igram utakmicu punih 90 minuta, i u povratku u Osijeku autobus me ostavlja na poslu gdje idem u drugu noćnu! Ni „obični“ dani nisu bili ništa manje zahtjevni. Ujutro se ustanem, odem na posao, odradim 12 sati, u povratku odem na trening ili u teretanu. No, sve se to prije moglo, stiglo. Kada si mlad, voliš nešto, imaš snagu i želju, sve se može. No, danas više nije tako. To mi je sve postalo teško. Stigle su me i ozlijede. Došla sam do granice“, kaže Culek, s osmjehom na licu.

Ističe, nije joj lako.

„S nogometnom loptom sam prošla puno toga. Iza mene je puno prekrasnih godina. Atmosfera kakva je sve to vrijeme bila u ŽNK Osijek svlačionici ne postoji nigdje. Mi cure smo kao obitelj. Tko god da je u nju ušao izvana, pa tako i ja na početku karijere, primljen je otvorena srca. Isto je i kada je u pitanju Uprava Kluba i stručni stožer koji su se uvijek trudili pružiti svim curama, pa tako i meni, sve najbolje. Iza mene je jedno jako lijepo iskustvo. Ne mogu zamisliti jutro nakon zadnje utakmice. Mislim da još uvijek nisam svjesna svoje odluke iako sam u nju sigurna. Svi me pitaju kako ću ja to, kako ću bez nogometa. Pretpostavljam da će mi biti teško priviknuti se. Vjerujem da će mi se malo stegnuti srce kada prođe prvih nekoliko dana bez treninga i utakmica, ali nije kao da odlazim negdje daleko. Dolazit ću i dalje na utakmice, pomagati ako što bude trebalo, bodriti cure s tribina.

Svome Klubu vidi i želi svjetlu budućnost.

„U ŽNK Osijek ekipi danas je puno talentiranih igračica, među njima i dosta mladih, za koje se vidi da ih čeka sjajna nogometna karijera. Imamo dobre trenere, Upravu koja sve drži pod kontrolom, i iako sve igračice nisu profesionalke, jer neke i rade i igraju, ostavljaju dojam kao da jesu. Nadam se da će iduća sezona za Osijek biti ponovno uspješna, da će djevojke osvojiti Prvenstvo, igrati Ligu prvaka. Ja ću uvijek biti tu. Bit će mi teško gledati ih sa strane, znam da će me srce gurati unutra, ali nekako će sve to s vremenom sjesti na svoje mjesto“, kaže Iva.

Puna je optimizma i kada je u pitanju i razvoj ženskog nogometa u Hrvatskoj.

„Ženski nogomet ima budućnost. Kroz mojih 15 godina karijere puno se toga promijenilo na bolje, vjerujem da će se isto dogoditi i u narednih 15 godina. Ženski nogomet u Hrvatskoj nije popularan kao muški, ali unatrag 7, 8 godina osjeti se velik napredak. Kao ekipa amaterki u prošloj smo sezoni ušle među 28 najboljih ženskih nogometnih ekipa pod kapom UEFA-e. To nije mala stvar. Nadam se da će se i u našoj zemlji standard u ženskom nogometu barem približiti onome u europskim zemljama. UEFA-a svakako puno ulaže u razvoj ženskog nogometa, to daje nadu“.

Na pitanje što joj je nogomet ostavio kao zalog za budućnost, odgovora – gotovo sve!

„Nogomet me, uz moje roditelje, izgradio kao osobu. Očvrsnuo me. Naučila sam biti odgovorna i disciplinirana, čak 70 posto mog karaktera danas izgradio je nogomet, zato će uvijek biti dio mene. Prijateljstva su velika, ostat će zauvijek. Možda se nećemo više viđati svaki dan, ali svi znaju da ja ostajem tu za njih, čak i kada više ne budem dio ekipe. Djevojke su moja klapa, obitelj. To ništa ne može ništa promijeniti. Na odlasku bi im se svima zahvalila na lijepim trenutcima i poželjela sreću u svemu što ih čeka. Budite uporne. Uvijek će uz pobjede biti i poraza, ali iz poraza treba učiti, podignuti se i ići dalje. Postati još bolji, još jači. Ide nova sezona, nema odustajanja! Hvala na divnih 15 godina“, poručuje Iva.


Ispis   E-mail