Priča o dvije „autsajderske“ fotke, zajedništvu i vjernosti bojama
Kroz ciklus utakmica UEFA Lige prvakinja u kolovozu i rujnu ŽNK Osijek, igračice i njihove obitelj na službenoj internet stranici Kluba i društvenim mrežama objavili su gotovo tisuću fotografija. Bilo je tu svega, od majstorskih poteza i druženja s fanovima do slavlja u svlačionicama. No, u tome mnoštvu ipak su se posebno istaknule dvije, na prvu možda autsajderske fotografije, ali za nas posve posebne. Sve zbog priče koja stoji iza njih i glasno govori o onome što ŽNK Osijek predstavlja. Što ga u srži pokreće i zašto naši uspjesi traju.
Privatne su to fotografije Lorene Balić i Klare Kovačević na kojima ove dvije sjajne igračice poziraju zagrljene, s razmakom od šest godina. Prva je nastala 2015., netom nakon što je tada tek pionirka Klara, kako sama kaže, imala čast prvakinjama države, uključujući i Lorenu, staviti oko vrata zlatne medalje. Druga je pak fotkana prije nešto više od mjesec dana, na Islandu, gdje su Lorena i Klara kao seniorke ŽNK Osijek prvi puta zajedno igrale UEFA utakmicu izvan Hrvatske.
„Zavoljela sam nogomet gledajući reprezentaciju. Najprije sam igrala s dječacima, a kako živim nedaleko od Mačkamame ubrzo sam doznala da i cure imaju svoj klub i s 9 godina priključila sam se pionirkama ŽNK Osijek. Lorena je tada imala 16, i već bila seniorka, super je igrala, i jako sam ju poštovala. Sjećam se, već sam onda na samom početku htjela imati dres s brojem 9 kao ona, ali je bio zauzet pa sam uzela broj 18, kao 1+8 su 9. ŽNK Osijek nizao je pobjede i krune, a ja sam Lorenu, kao i druge cure koje su za to bile zaslužne, gledala poput idola. Htjela sam jednoga dana biti dobra kao one i igrati s njima. Nakon što su u sezoni 2015. postale državne prvakinje mene je dopalo da im u dresu HNS-a stavim medalje oko vrata. Bila sam jako uzbuđena, a kada je dodjela medalja završila brzo sam vukla mamu da me uslika s Lorenom dok mi ne pobjegne u svlačionicu. I tako je nastala ta naša prva fotografija, i danas meni jedna od najdražih“, priča Klara koja je od svojih pionirskih dana puno napredovala.
Kaže, gledajući Lorenu zacrtala si je cilj da postane profesionalna nogometašica. Što danas više nije samo dječji san već i izgledna perspektiva ove srednjoškolke koja je u travnju prešla iz sastava kadetkinja ŽNK Osijek u seniorke. I odmah s njima, samo dva mjeseca kasnije, slavila naslov državnih prvakinja. Njoj je tada oko vrata zlatnu medalju stavila neka druga djevojčica koja sanja nogometne lopte i velike utakmice s mišlju u glavi – ako je mogla Klara, mogu i ja.
Lorena Balić ističe kako su upravo takvi trenuci odraz svega ŽNK Osijek jest – ženski nogometni tim u kojemu nema malih i velikih, gdje „svi za jednog jedan za sve“ nije samo fraza, gdje se voli i poštuje „boja“, gdje se svi računaju.
„Kod nas u Klubu kao nepisano pravilno seniorke otvoreno i angažirano podržavaju mlađe natjecateljske uzraste. Mi dolazimo gledati njihove utakmice, navijamo za njih, i tako im dajemo poticaj da se nastave baviti onim što vole. Kako sam prije šest godina dolazila na Klarine utakmice pružiti njenoj generaciji podršku, tako se i danas trudim doći na skoro svaku utakmicu kadetkinja. Znam koliko to znači. Znam koliko je meni značilo kada su moje kadetske utakmice dolazile gledati Maja Joščak, Izabela Lojna i Kristina Nevrkla. Kada sam ja mogla gledati njihove treninge i samo im dodavati lopte“, objašnjava Lorena Balić.
Dodaje da se proljetos, s dolaskom Klare u redove seniorki ŽNK Osijek odmah sjetila njihove zajedničke fotografije.
„Na prvom treningu obećala sam joj da ćemo se fotografirati zajedno ponovno kada obje budemo oko vrata imale medalje državnih prvakinja, a u rukama pehar. To se dogodilo već nakon nepuna dva mjeseca, ali na žalost na terenu je tada bila velika pomutnja i uzbuđenje pa smo jednostavno zaboravile napraviti taj „selfie“. No, obećale smo si da ćemo se fotkati na prvom klupskom inozemnom putovanju, i tako je nastala druga fotografija o kojoj pričamo. Ovoga puta da se slikamo inicirala sam ja. Drago mi je zbog svakog Klarinog uspjeha, baš zato što ju pratim od njenih samih početaka u ŽNK Osijek. Za nju sam uvijek bila uvjerena da ćemo ravnopravno igrati zajedno. I evo, to je sada to.“
Na pitanje kako vide svoju budućnost ove mlade djevojke spremno odgovaraju „Zajedno, u ŽNK Osijek“, a Lorena kroz smijeh dodaje: „Osim ako se Klara ne proda dobro u Real, a ja u Barcelonu. Ili obrnuto“.
No, ozbiljno nastavlja.
„Kod nas se drži boja. Ja sam u ŽNK Osijek došla kada sam imala 12 godina, tu sam već 11, i ne razmišljam o napuštanju Kluba. Danas igram sa svojim idolima s početka karijere i s novim mladim nadama. To je naša tradicija, da se ravnopravno držimo zajedno i međusobno bodrimo. Vjerujem da takvo stanje uma čitavog Kluba stoji iza naših dugogodišnjih uspjeha. Mi nismo ekipa samo na terenu, već i izvan njega. Nema da se netko odvaja. Klapa smo. Da nema tog zajedništva i vjernosti prema Klubu, ne bi bilo ničega“, zaključuje Lorena.
Tradicija se nastavlja, dodaje i Klara.
„I ja sada idem na utakmice mlađih uzrasta, koliko god mi dopuste obaveze oko škole. Ima među tim djevojčicama onih uz koje ćemo, nadam se, Lorena i ja zajedno jednom ponosno igrati. Za naš Klub. Za njihov Klub. Za Osijek.“